Hinweis

Für dieses multimediale Reportage-Format nutzen wir neben Texten und Fotos auch Audios und Videos. Daher sollten die Lautsprecher des Systems eingeschaltet sein.

Mit dem Mausrad oder den Pfeiltasten auf der Tastatur wird die jeweils nächste Kapitelseite aufgerufen.

Durch Wischen wird die jeweils nächste Kapitelseite aufgerufen.

Los geht's

balkan booster putevi

Logo http://multimedia.dw.com/balkan-booster-putevi

Zum Anfang

Zum Anfang

Susreti s Balkanom

Vollbild

Ovo su glasovi Balkan Boostera. Četrnaest mladih ljudi iz različitih krajeva Balkana, koji su rođeni ili odrastali za vrijeme ratova na prostoru bivše Jugoslavije, slijede tragove istorije i identiteta svog regiona. Po prvi put posjećuju susjedne zemlje i nailaze na prihvatanje, ali i odbijanje. Uče drugu stranu priče i iznova promišljaju istoriju naučenu kod kuće i u školi.

Šta su sve vidjeli, kako su se osjećali? Posjetite s nama Vukovar (Hrvatska), Srebrenik (Bosna i Hercegovina), Bitolj (Makedonija), Novi Pazar (Srbija) i Gračanicu (Kosovo) i otkrijte šta su doživjeli. Zavalite se u fotelju i uživajte u pričama.

Schließen
Zum Anfang

Zum Anfang

Pariz, Berlin, Madrid – destinacije na koje se putuje, koje se istražuju, na kojima se provodi odmor. Neutralne destinacije na kojima možeš jednostavno biti – turista.

Ali na Balkanu je svako „nečiji“, uvijek imaš neki identitet, htio to ili ne. Da li je to razlog što mladi ljudi radije putuju negdje drugdje, negdje daleko, negdje gdje mogu biti ono što jesu i gdje ne moraju da žive prema definicijama koje su pisali drugi?

Ovo je srednjevjekovna tvrđava u Srebreniku, u Bosni i Hercegovini. Udaljena samo četiri sata vožnje automobilom od doma Lee Kotlice. Lea je iz Kule, gradića na sjeveru Srbije. Ovo joj je prvi put da je u Bosni i Hercegovini, iako su joj roditelji iz kraja koji nije daleko odavde.

Zum Anfang
0:00
/
0:00
Video jetzt starten
Zum Anfang

Lea sluša bend iz Srebrenika. On se zove Generacija bez kompasa. Ovih pet pank-rokera starog kova drže koncerte po cijelom Balkanu. Okupili su se devedesetih, u vrijeme kada je SFR Jugoslavija nestala s karte svijeta. U vrijeme kada su svi imali osjećaj da žive bez kompasa.

A kako je sada, četvrt vijeka kasnije? Šta je s mladima? Traže li oni još uvijek svoj smjer: opterećeni prošlošću, suočeni sa surovom sadašnjicom, bez snage da se okrenu budućnosti?

Čak 46 odsto mladih na prostoru bivše Jugoslavije je nezaposleno. Mnogi pakuju kofere i odlaze u zapadnu Evropu u nadi da ih tamo čeka bolja budućnosti. Ali Lea je odlučila da ostane – za sada.

Zum Anfang

Zum Anfang

Zum Anfang

Prošlo je 26 godina od potpunog razaranja Vukovara, ubijanja (u njemu) i progona (iz njega). Ali vrijeme nije izliječilo sve rane. Ljudi ovdje još žive u prošlosti i traže tijela svojih najmilijih.

Jovana Georgievski iz Srbije i Orland Novaku iz Albanije su razgovarali sa ženama u Vukovaru koje su izgubile svoje muževe, sinove i braću 1991. godine.

Zum Anfang

Zum Anfang

Vollbild

Biti u Vukovaru dvije sedmice prije 18. novembra, godišnjice početka opsade tog grada, bilo je za mene iskustvo najbliže hodu kroz minsko polje. Ponekad bi mi se učinilo da sam stala na minu i čula kako je škljocnula pod nogom. Naša posjeta bila je najsličnija trenutku neizvjesnosti, čiji su krajevi bili rastegnuti do tačke pucanja, tokom kojeg smo kolega i ja nastojali da komuniciramo sa okolinom tako da izazovemo što manje pometnje.

Ja, naravno, nemam pojma kako je kad staneš na minu. No, čini mi se da sada imam predstavu o bremenu koje dolazi sa spoznajom da, kada jednom staneš na nju, imaš ostatak života da pokušavaš da izvučeš nogu. Reći da si iz Srbije u tom specifičnom dijelu Hrvatske ponekad je zvučalo baš kao onaj klik, kao škljocaj mine koji bi se čuo kad bi atmosfera iznenada zahladnjela, prije nego što se ponovo vrati u normalu s izostankom eksplozije. To je trenutak u kojem shvatiš da se već dogodilo nešto što je predodredilo tvoj život i da tu ne možeš ama baš ništa. Odjednom porijeklo dobija na značaju. To je, pretpostavljam, jedan aspekt rata koji je pogodio sve ljude koji su se našli u njemu, bez obzira koje nacionalnosti bili.

Ja, naravno, nemam pojma ni kako je naći se u događajima iz 1991. Ono što sam zatekla 26 godina nakon rata su ljudi koji se pokušavaju dohvatiti ove teme u trećoj rečenici razgovora, ali bez da uspiju da kažu više od „to je neizrecivo“, „to je neopisivo“, „to je teško razumijeti“. Vidjela sam veliku potrebu da se razgovara i veliko ustezanje da se to čini. Vidjela sam odrasle muškarce koji pokušavaju da prekinu razgovor u koji su neoprezno zašli jer osjećaju da su se dotakli teme o kojoj ne bi trebalo pričati. Na pomen oružja, vidjela sam odbljesak straha u očima tvrdih balkanskih muškaraca koji su nekad nosili pušku. Čini mi se da sam vidjela i mrvu tuge kada bi govorili o tome da više ne posjećuju neke ljude s kojima su prije rata bili bliski.

Srela sam staricu koja pokušava da ubijedi sebe da je u redu što priča sa mnom iako sam Srpkinja. Gledala sam kako pažljivo proučava moje lice, srećna kad je zaključila da imam jagodice poput Azijatkinje što me je odjednom učinilo prihvatljivom (u kombinaciji s mojim makedonskim prezimenom). Primjetila sam kako jedan gospodin potajno posmatra kako ću se snaći na zabavi na koju sam pozvana, a gdje je ostalima rečeno da sam Makedonka.

Vidjela sam kako se izrazi lica mijenjaju od blagih u napete, kada bi moj naglasak škljocnuo u vazduhu između nas, sve dok napetost ne bi iščezla poslije nekoliko razmenjenih reči. Vidjela sam radoznalost i potrebu za kontaktom, s nesigurnošću koja bi se povremeno ušunjala. Vidjela povjerenje razlupano u paramparčad i shvatila da još puno posla imamo da obavimo.

Jovana Georgievski iz Pirota

Schließen
Zum Anfang

Zum Anfang

Jedan grad, tri nacije, dvije religije, dva zvanična jezika – to je Novi Pazar. 

Stanovništvo u potrazi za identitetom, ljudi rastrzani između slavne prošlosti Sandžaka, nostalgije za Jugoslavijom i sadašnjice u Srbiji.

Suadela Baliju iz Albanije (tekst) i Aleksandra Najdovska iz Makedonije (crteži) istražile su grad.

Zum Anfang

Vollbild

„Volim svoj grad. Sve je sjajno u Novom Pazaru. Obožavam život ovde“, kaže čovjek na engleskom, dok gestovima pokušava da bude slikovitiji.

Nebojša Milosavljević je ljekar koji radi u državnoj bolnici u Novom Pazaru. Vratio se u svoj rodni grad nakon studija u Prištini. „Ovdje se slažemo prilično dobro. Živio sam u Prištini i obožavam Albance“, priča Nebojša. „Srbin sam, a moj najbolji prijatelj je musliman. Ovdje vlada mir između različitih religija“, kaže, a onda nas vodi u malo razgledanje grada.

Schließen
Zum Anfang

Vollbild

Kada je turski predsjednik Recep Taayip Erdogan posjećivao Novi Pazar grad je bio oblijepljen plakatima i bilbordima koji su mu željeli dobrodošlicu na turskom i srpskom. Nedžat koji radi u „Amir Aginom Hanu“, turskoj gostionici iz 18. vijeka koja je danas restoran, pokazuje nam video koji je snimio tokom Erdoganove posjete.

Tu se vide mase na ulicama koje viču „Dobrodošao, sultane!“ „Erdogan je rekao da će Turska pomoći da se izgrade putevi od Sandžaka do Sarajeva i da će izgraditi tursko kupatilo i most u Novom Pazaru“, kaže Nedžat.

Na fudbalskim utakmicama ljudi iz Novog Pazara često navijaju protiv srpske reprezentacije. Neki priznaju da su navijali za Albaniju čak i tokom čuvenog meča 2014. u Beogradu koji je bio nakratko prekinut zbog drona i nasilja. Da li mještani osjećaju da su dio Srbije ili isključivo kao dio Sandžaka? Zavisi koga pitate.

Slika Novog Pazara koju smo zatekli se teško može dočarati riječima – toliko je kompleksna, zbunjujuća. Dvije sedmice u gradu nisu dovoljne da se razumije ono što je iza kulisa.

Schließen
Zum Anfang

Vollbild

Kako u Novom Pazaru živi omladina? Ovo je grad u kojem je skoro polovina populacije mlađa od 35 godina. Da li i njih vezuje etnički lijepak ili je savremeno doba izbrisalo stare podjele? Rifat Rifatović je glumac, reditelj i muzičar koji je odrastao u gradu. Priča nam kako je pokušao da pozorišnim komadom ukaže na gradske probleme. Političarima, i lokalnim i onim u Beogradu, nije bilo pravo.

Njegova predstava „Beton Mahala“ je imala uspješnu premijeru, ali je ubrzo zabranjena. Djelo se fokusira na odnose Srba i Bošnjaka, porodične prepletenosti, probleme sa obrazovnim sistemom, upotrebu dva zvanična jezika, balkanski mentalitet i sve druge probleme koje donosi život u balkanskom gradu. Probleme o kojima se obično ćuti.

„Beton Mahala“ je bila hvaljena i igrana u nekoliko teatara u Srbiji, Makedoniji, Hrvatskoj i BiH. Ona ovjekovečuje želju da Novi Pazar bude ono što je nekad bio sa Srbima i Bošnjacima koji se drže zajedno, sa posjetiocima i trgovcima iz Sofije, Dubrovnika, Soluna i Sarajeva… „Danas se ljudi samo drže identiteta koji im najviše odgovara“, kaže Rifatović.

Schließen
Zum Anfang

Vollbild

Jugoslavija je otišla, brutalno je izbrisana sa karte svijeta. Ostali su narativi u kojima su svi žrtve bez priznanja sopstvene krivice. U sjenkama etničkih žigova i jezičkih natezanja kreću se i neki ljudi koji se i dalje identifikuju sa bivšom Jugoslavijom.

Samir Delić, fotoreporter sa tri decenije iskustva, kaže da je rođen kao Jugosloven. Sada, kada njegove zemlje više nema, zove sebe građaninom svijeta. „Ne zanimaju me Bosanci, Srbi i Hrvati“, priča. „To je sve jedno ludilo namješteno u jedan region gdje ljudi zapostavljaju svoj život koji je kratak.“ Ali, ljudi u Novom Pazaru takođe zapostavljaju sadašnjost i žive u prošlosti.

Schließen
Zum Anfang
0:00
/
0:00
Video jetzt starten
Zum Anfang
0:00
/
0:00
Video jetzt starten
Zum Anfang

Zum Anfang

Možda mislite da je lako biti pisac na Balkanu. Toliko priča na svakom ćošku, takva istorija, toliko različitih vjera…

Ali možda mislite i da je teško biti pisac na Balkanu, bez novca i s malim tržištem.

Dvoje pisaca, Željka Horvat Čeč iz Hrvatske i Stefan Markovski iz Makedonije, istraživali su Kosovo u potrazi za novim pričama.

Zum Anfang
0:00
/
0:00
Video jetzt starten
Zum Anfang
0:00
/
0:00
Video jetzt starten
Zum Anfang

Zum Anfang

„Ako odem u Bitolj, prošetaću Širokim sokakom“, ide jedna od najpopularnijih pjesama posvećenih ovom makedonskom gradu. Mještani kažu da nisi ni bio u Bitolju ako si propustio da prođeš glavnom štraftom.

A usred te ulice je jedinstvena kockasta dvospratnica – Dom kulture. Moderna staklena fasada razlikuje je od okolnih kuća u otomanskom stilu. Izgrađena je prije skoro 40 godina i od tada je centar svih kulturnih dešavanja u gradu.

Zapravo, već ste tu, poslušajte zvuke Bitolja.

Zum Anfang

Bitolj je raj za međunarodne sineaste, čarobnjake kamere i estetike. Ovo je rodno mjesto filma na Balkanu. Ne vjerujete? Filip Andronik iz Bosne i Hercegovine i Art Hadžijakupi sa Kosova su provjerili.

Evo dokaza: Braća Janaki i Milton Manaki su postali prvi sineasti Balkana. Na početku 20. vijeka su donijeli prvu kameru iz Londona. Od tada je snimanje filmova postalo način života u Bitolju. U čast slavnoj braći grad organizuje Međunarodni filmski festival već 38 godina. To je prvi i najstariji festival na Balkanu i jedan od prvih u svijetu ako se računaju oni koji su posvećeni isključivo kreativnosti filmskih stvaralaca.

Pogledajte šta su Art i Filip još saznali o gradu.

Zum Anfang

Zum Anfang

Zum Anfang

Zum Anfang

Zum Anfang

Zum Anfang

Zum Anfang

Još mnogo toga treba istražiti na Balkanu.

Vidjećemo šta će balkanski busteri donijeti sljedeće godine.
Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru pod: #dw_BalkanBooster

Zum Anfang

sproveo DW, odjeljenje Evropa/Zapadni Balkan (šefica: Adelheid Feilcke)

finansiralo Ministarstvo spoljnih poslova Njemačke

urednici: Rayna Breuer, Svetozar Savić

menadžment projekta: Nevena Georgievski

učesnici Balkan Boostera:
Suadela Baliju, Leila Šeper, Željka Horvat Čeč, Arber Bajrami, Jovana Gerogievski, Marko Kaselj, Lea Kotlica, Stefan Markovski, Aleksandra Najdovska, Orland Novaku, Azem Kurtić, Aleksandar Novović, Filip Andronik, Art Hadžijakupi

Zum Anfang
Scrollen, um weiterzulesen
Wischen, um Text einzublenden